Strast za vedutama u 18. stoljeću: riječki, venecijanski i londonski slučajevi

            Veduta se javlja već u antičkom rimskom slikarstvu te je u pravilu riječ o topoteziji – opisu imaginarnog mjesta, često sastavljenom od fragmenata stvarnosti. Naturalistički pejzaž kao zaseban žanr javlja se u 17. stoljeću te svoj procvat doživljava u onom narednom.  Vedutizam postaje njegov važan dio, naročito se razvija u Veneciji zbog ljepote i pitoresknosti grada te se ondje, ali i u Rimu, razvija njegova podvrsta, capriccio. Riječ je o fantastičnoj veduti ili pejzažu, nerijetko sastavljenoj od stvarnih elemenata različite provenijencije, no intonacija prikaza može biti uznemirujuća, pastoralna ili svečana.

            Stoga prostoriju 21, takozvani „Salona s vedutama“, na drugom katu Upravne zgrade bivše rafinerije šećera u Rijeci valja preimenovati, jer je oslikana capriccima koji prikazuju izmišljene, svečane i monumentalne urbane prizore oplemenjene klasicističkim arhitektonskim strukturama, obeliscima, spomenicima, fontanama, arkadama i ruševinama. Ljupke svakodnevne scene čiji su akteri predstavnici različitih staleža, zanimanja i životne dobi, upotpunjuju ovu raskošnu scenografiju. Taj je oslik 1789. godine naručio upravitelj rafinerije, Nizozemac Peter de Vierendeels. Autore capriccia, međutim, valja tražiti u krugu suradnika i sljedbenika najboljeg furlanskog vedutista, Francesca Chiarottinija (Cividale del Friuli 1748. – 1796.), djelatnog krajem treće i u četvrtoj četvrtini 18. stoljeća.

            U istoj mjeri u kojoj su osobnost naručitelja, njegov ukus i društveni horizonti kojima se kretao, odredili izbor majstora, ali i teme u „Salonu s capriccima“ u riječkoj tvornici šećera, naručitelji, kolekcionari i trgovci umjetninama odredili su tijek karijere najvećeg vedutista u povijesti slikarstva, Giovannija Antonija Canala, zvanog Canaletto (Venecija, 18.10.1697. – 19.4.1768.). U izlaganju će se iznijeti osnovne činjenice o njegovim formativnim godinama, utjecaju kazališne scenografije i venecijanske operne produkcije na slikarev stil te objasniti uloga stranih trgovaca umjetnina i kolekcionara na širenje Canalettove slave i potražnje za njegovim djelima. Na primjeru djela koja je Canaletto izradio tijekom boravka u Engleskoj te njihove recepcije nekad i sad, analizirat će se pitanja naručiteljstva, ukusa i umjetničke vjerodostojnosti sredinom 18. stoljeća.